2 životne lekcije koje sam naučio u ovoj godini

Scroll this
Posle teksta o ciljevima, kao i teksta za 29. rođendan, koje sam objavio na svom Fejsbuk profilu, rešio sam da pokrenem blog. Prvi post je u duhu kraja stare i početka nove godine, presabiranja, podvlačenja crte, okretanja novog lista, novogodišnjih odluka i sl. Iako novogodišnji, ovaj post nije okrenut budućnosti i planovima, već protekloj godini. Dakle, šta sam naučio u godini na izmaku.

U novoj godini vam želim odlično zdravlje, da manje gledate u kompjuter, a više vremena provodite napolju, na svežem vazduhu, i sa dobrim ljudima. U tom smislu, pređimo odmah na stvar.

KAKO JE SVE POČELO

Temama uspeha, ciljeva i ličnog razvoja bavim se više od deset godina. Pročitao sam desetine knjiga, stotine članaka, intervjua, učestvovao na mnogim seminarima, radionicama, predavanjima, slušao neke od najpametnijih i najmudrijih ljudi na svetu, autoritete u svojim oblastima, družio se lično sa nekima od njih, radio na sebi, grešio, ispravljao, itd. Veoma sam zadovoljan i zahvalan za sve što sam postigao tokom ovih deset godina. Takođe, u više navrata sam držao predavanja studentima na temu postavljanja ciljeva.

Verujem i dalje da su lični razvoj, vizija, postavljanje značajnih ciljeva, visokih standarda, upornost i zahvalnost među najbitnijim elementima uspešnih i zadovoljnih ljudi.

Međutim, dve lekcije koje sam naučio u ovoj godini, a pogotovo prva, prilično se razlikuju od uobičajenih motivacionih tekstova i govora. Oni, kao po šablonu, uglavnom poručuju: MOŽEŠ TI TO, SAD ILI NIKAD, UZMI SVE ŠTO TI ŽIVOT PRUŽA, i sl. Iako su inspiracija i motivacija nešto sjajno i potrebno, dve lekcije koje sam naučio su na drugoj strani medalje. Ne kao njihova negacija, već, zapravo, kao dobar kontra teg, protivteža. Jin za Jang. Severni pol za Južni. Neophodan balans. Kako nisam našao nikoga kod nas ko je pisao o tome, rešio sam da svoje beleške pretočim u tekst za blog.

Inače, do te dve lekcije došao sam tako što sam postao davež.

Da, počeo sam da se ponavljam.

Razgovarajući sa ljudima tokom ove godine o raznim životnim izazovima i zapažanjima koje imamo, počeo sam sve češće da hvatam sebe kako ponavljam neki od dva zaključka. Vrlo često i oba. Ponegde bismo zaključili nešto treće, ali uglavnom bi rešenje bilo u nekoj od te dve stvari.

Kako možeš da svedeš sve životne izazove na SAMO DVA odgovora? To je površno, neozbiljno i neodgovorno.

Navikli smo na naslove “11 koraka do posla iz snova”, “7 tajni vrhunske figure”, “21 princip uspeha”. Istrenirani smo da prihvatamo tuđa, lepo zapakovana, gotova, ključ-u-ruke rešenja i sisteme, i onda da probamo da ih primenimo na sebe. Ako ne deluje jedan, probaćemo drugi. Nešto što je neugledno, svedeno, očigledno i jednostavno, odbacujemo. Mislimo da su odgovori mnogo komplikovaniji, jer bi inače svi bili srećni i uspešni.

Istina je, u stvari, da svako od nas piše sopstvenu knjigu o uspehu i sreći. Analizirajući sebe, upoznajući sebe, svoje svetle i mračne strane, svako vremenom otkriva sopstveni, jedinstveni put.

Ovo nisu jedine životne lekcije koje sam naučio u ovoj godini, ali su najvrednije. One su kišobran lekcije – u sebi sadrže mnoge druge koje sam naučio tokom godine.

Nemam nameru da pišem pretenciozne tekstove koji će nekome promeniti život. Ovo nije flajer za neku komercijalnu sektu ili promotivni tekst za Top Shop.

Međutim, kroz razgovore sa mnogim ljudima, uverio sam se u jedno. Ako ove dve lekcije uzmete u obzir, ako im priđete otvorenog uma i testirate ih u svom životu, obećavam vam da će se desiti nekoliko stvari :

•    Povećaćete životno zadovoljstvo
•    Imaćete više energije
•    Bolje ćete procenjivati šta vam je zaista važno
•    Imaćete bolje odnose sa ljudima

Dobro, Nebojša, blogeru, prosvetli nas više. Koje su te dve lekcije koje si naučio?

Krećemo.

LEKCIJA BROJ 1 – NIŠTA NE MORA

E, sad si mi sve objasnio… Idem odmah da dignem sve četiri u vis. Šta to pričaš?

Ovo nije nikakav nihilistički esej o tome kako je sve besmisleno i nepotrebno. Nisam prodao Ferari i postao kaluđer. Daleko je i od opravdanja za neodgovornost ili izgovora za neuspeh. Po sredi je nešto drugo.

KRAĆE OBJAŠNJENJE

Jednostavno je.

Prvo, ništa što očekujem ili što drugi očekuju NE MORA da se desi.

Drugo, ako se i desi, NE MORA da ima posledice kakve očekujem.

Nije ništa obećano, garantovano, moje. Praktično ništa ne smem da uzmem zdravo za gotovo, ništa nije fiksno i gotovo sve je promenljivo i moguće.

Ali to je potpuno u redu. Nauka potvrđuje.

Psiholog sa Harvarda, Den Gilbert, autor knjige “Stumbling on happiness”, u svoja dva sjajna govora na TED konferenciji, objašnjava kako to da ćemo biti srećni uprkos svim dešavanjima i zašto vrlo loše predviđamo kakvi ćemo biti u budućnosti. (klikom na dugme Play, ispod se pojavljuje dugme Subtitles gde postoji i Serbian)

DUŽE OBJAŠNJENJE

Znam da MORAM zadovoljiti svoje osnovne potrebe kako bih preživeo. Da jedem, spavam, itd. Fiziološke potrebe.

Jedna od najcitiranijih teorija psihologije – hijerarhija potreba, Abrahama Maslova, navodi i druge, više nivoe potreba – sigurnost, pripadnost, uvažavanje, samoostvarenje. Međutim, te više potrebe se razlikuju u zavisnosti od individue, kao i društva u kojem te individue žive, pa se hijerarhija tih potreba po važnosti razlikuje od osobe do osobe.

Samoostvarenje, odnosno ostvarenje svih svojih potencijala, pozicionirano je kao najviša ljudska potreba i težnja, ali predstavlja koncept baziran na kulturološkim vrednostima Sjedinjenih Američkih Država, kolevke moderne psihologije. Sa druge strane, širom sveta, od “primitivnih zajednica” do jednako modernih društava, veliki broj ljudi živi svoje živote ne opterećujući se apsolutnim samoostvarenjem kao najvišim ciljem. Neki su zapostavili tu potrebu, drugi je možda samo zadovoljavaju na drugačiji način. Primeri koji jesu ekstremni, ali koji to odlično ilustruju, jesu pustinjak ili monah. Rekli bismo da su se oni izolovali, isključili iz civilizacije, da su se kaznili i da nisu dozvolili sebi da ostvare svoj potencijal. Međutim, ključno je pitanje – po čijim merilima i ko je merodavan da odredi standard?

Možemo polemisati o našim potrebama i tome koliko nam je koja važna, ali ono što je sigurno – između potrebe i želje postoji jasna razlika. Potrebe imamo prirodno, želje se kreiraju. Ljudi imaju malo osnovnih potreba, ali neograničen broj želja.

Dakle, imam potrebe koje MORAM da zadovoljim, ali objektivno, van toga, želje koje imam NE MORAJU da se ispune ili ne moraju onako kako ZAMIŠLJAM. Moja predstava o tome šta MORA je nešto što je moje. Moja očekivanja su nastala u mojoj glavi. Moja očekivanja su moje misli, moja odgovornost.

Otkud ta očekivanja? Odakle nam te vizije i simulacije koje svakodnevno vrtimo u svom umu?

One su kombinacija onoga što su nam drugi predstavili kao normalno i poželjno ponašanje i onoga što smo sami izabrali kao značajne ciljeve. Ono što sam naučio od roditelja, učitelja, društva sa kojim sam se družio i društva u kojem sam živeo, i onoga što sam izabrao da ostvarim.

Imaš snove, želje, ciljeve? Sjajno.

Ali oni nisu apsolutni uslov za tvoju sreću. Ako se i ostvare, ne moraju da se ostvare na način na koji očekuješ. Ako se suviše vežeš za način kako nešto treba da se desi ili ako ubediš sebe da MORA da se uopšte desi, patićeš. Mnogo ćeš patiti.

Znam po sebi. A znaš i ti.

Ono što smatramo da MORA jesu:
•    Očekivanja od sebe
•    Očekivanja od drugih

Radiš na nečemu uporno i predano. Zamišljaš kako će SVE biti drastično bolje samo kada to ostvariš.

Neće.

Neće možda biti ni gore. Biće ok.

Nauči da prihvatiš da će biti ok. Da je to dovoljno i da ne stavljaš preveliku težinu na ispunjenje tog očekivanja. Ili neispunjenje.

Od stvari tipa, samo da upišem taj faks, položim taj užasni ispit, diplomiram, nađem dobar posao, završim taj projekat, preko stvari poput, samo da nađem devojku/dečka, smršam, nabacim taj six-pack/biceps kao iz Men’s Health-a, kupim taj auto sa bilborda, odselim se u inostranstvo, oženim se/udam se, iškolujem decu…

Svaku od ovih stvari mi možemo ostvariti, ali one ne moraju da se ostvare na način kako to očekujemo, niti će one sve obavezno učiniti da se osećamo onako kako to sada zamišljamo – da će se naš život promeniti i da ćemo stići na tu destinaciju koju zovemo SREĆA.

Pored onoga što očekujemo od sebe i mislimo da MORA, tu su i naša očekivanja od drugih. Onako kako MI očekujemo da se drugi ponašaju. Kako mi definišemo da MORAJU da se ponašaju. Moramo imati samopoštovanje i zdrave standarde, šta dozvoljavamo ljudima, a šta ne. U izgrađenim bliskim odnosima naravno da postoje određena očekivanja. U ustaljenom poslovnom odnosu takođe postoje neka pravila i očekivanja.

Izvan toga, očekivanje da će ljudi koje srećemo da se ponašaju na način na koji očekujemo jeste znak nepoštovanja pravila koje kaže – NIŠTA NE MORA.

“Toliko sam učinio za tu osobu i sad se ovako ponaša prema meni.”

Možda je u pitanju tvoja preterana i prebrza iskrenost i intimnost sa ljudima iz tvog javnog života – nešto što se čuva za ljude iz tvog privatnog života. Možda se daješ previše u svim odnosima, jer tako osećaš da treba i jer želiš da te svi ljudi prihvate i vole. Možda se grčevito držiš za ideju o tome kakav je odnos bio pre, a odnos nije nešto statično. Možda pomažeš i očekuješ da svi jednako cene tvoj trud.

O ovome će više reči biti u drugoj lekciji koju sam naučio u ovoj godini.

Ako nekome učiniš dobro, ne mora da ti vrati. Daj i ne očekuj ništa zauzvrat. Probaj.

Odakle nam pravo da očekujemo kako će se drugi ponašati?

Da, to se zove karakter – očekujemo konzistentno ponašanje kroz vreme. Znamo kako se neko ponaša i znamo šta da očekujemo. Ali da li je isto tako činjenica da se ljudi menjaju i da dugoročno ne možemo da ih nateramo da se ponašaju kako bismo mi želeli?

Apsolutno.

JA MORAM – OD OBIČNOG DO FANTAZIJE

Industrijalizacija je u razvijenom svetu odavno završena. Živimo u globalizovanom svetu, svetu postmodernizma i post-strukturalizma. Nametnuto, institucionalizovano i uniformisano mišljenje je izgubilo dosta od svoje moći. Nekada čvrsto utvrđena pravila postala su elastična i sada imamo slobodu izbora životnog stila, zanimanja, partnera, i još mnogo čega. Uprkos tome – MORANJE je i dalje uporna opsesija modernog čoveka.

Individualnost i proaktivnost nam zvuče lepo, ali izgleda da svakodnevno radimo poput većine, reaktivno.

Reagujemo po automatizmu, u strahu da ćemo nešto propustiti, izgubiti. Osećamo da moramo da ispunimo očekivanja i bez kritičkog mišljenja prihvatamo stimulanse iz okruženja i iz svoje glave.

Kako to izgleda u, naizgled, običnim stvarima.

Na poslu dobijem zadatak X koji MORA da se završi danas – ASAP (As Soon As Possible). Više puta mi se naglasi važnost X-a. U priču ulazi Marfijev zakon. Kompjuter mi je usporio, posle je nestao net, nije mi se sačuvao dokument, sve mi se poremetilo… Izgleda da neću stići! Frustriran sam, besan, čak i uplašen. O, ne, ako ne uradim danas, a X MORA danas da se završi, šef će se ljutiti, biće mi neprijatno. Ako je zadatak u okviru nečega vrlo važnog, a ja to nisam završio, možda mi da i otkaz! Motivisan negativnim ishodima koje vrtim u glavi, a koji nisu zasnovani na realnosti, pritiskam sebe do krajnjih granica da završim! Nisam ni ručao, ubija me glava, jedva čekam da se dohvatim kreveta i zaboravim ovaj dan. Stigao sam da završim. Sa ponosom, jer mi je on, pored kreveta, jedino ostao u nastavku dana, saopštim ishod šefu. Na to, on kaže: “Aha, ok. Za X i dalje čekamo da partner uradi svoj deo. Nego, jesi uradio Y? To nam je prioritet.”

Da… Očigledno da je stvar u mom (ne)uključivanju mozga, reaktivnosti i (ne)jasnom određivanju prioriteta, ali suština je u jednom.

Ne moram.

Da li ovo objektivno mora? Objektivno? U najvećem broju slučajeva, i firma i ja ćemo preživeti ako to uradim sutra.

Svakodnevno MORAM da pratim vesti iz zemlje i sveta, da budem informisan. Ako to ne radim, osećaću se neupućeno, isključeno i propustiću dešavanja značajna za moj život.

Ne moram.

Ništa suštinski važno neću propustiti. Čuću najverovatnije to sve u prolazu, hteo ili ne. U krajnjem slučaju, mogu jednom nedeljno da pitam prijatelje šta je aktuelno i kakve su novosti.

Svaki petak i subotu MORAM da izađem i foliram se da uživam što od muzike ne čujem svoje misli dok se guram sa oznojanim ljudima kroz oblake zadimljenih klubova… a u povratku da pojedem šiš u 4 ujutru. Ako ne izađem, osećaću da propuštam zabavu, radost života i najbolje godine.

Ne moram.

Ako više uživam u nekom kreativnom radu, sam ili u društvu, ili ako mi više prija druženje u nekoj intimnijoj atmosferi, to je ono što treba da radim.

Na kasi u prodavnici MORAM da se ubrzam čim mi kasirka vrati kusur i da spakujem stvari u kese za manje od sedam sekundi. Zbog drugih ljudi, da ne bi čekali, cupkali u mestu, prevrtali očima, coktali, bunili se. Ne mogu da podnesem taj pritisak. MORAM da se se ponašam “kulturno”.

Ne moram.

Imam pravo da završim svoju kupovinu na kasi u razumnom roku, bez žurbe.

U kafiću ili restoranu MORAM da ostanem, iako je konobar neprijatan i neljubazan. Šta sad, kad sam već seo, ostaćemo tu. Takođe, moram da prihvatim ono što mi donese, iako to nisam poručio ili me po kvalitetu ne zadovoljava. Neprijatno mi je da ga odbijem i napustim lokal, iako je kreten. Ne mogu da podnesem to da dolazim u sukob. Pa dobro, dešava se, pogreši čovek. MORAM da se ponašam “kulturno” i da tolerišem.

Ne moram.

Imam pravo da promenim kafe ili restoran koji mi ne prija i da zahtevam od konobara da dobijem ono što sam tražio i što, na kraju krajeva, plaćam.

Ovo su samo neki primeri. Razlozi zašto namećemo sebi ova moranja se za svaki od primera razlikuje. U pitanju su očekivanja koja nam nameću drugi ili mi sami sebi, a koja retko preispitujemo. Realnost je da se neispunjenjem tih očekivanja neće desiti ništa posebno loše. Neće biti onako kako zamišljamo.

Dobro, to su obične, normalne, banalne stvari, ja ciljam visoko. Imam velike snove. Ja to MORAM, jer ako ih ostvarim sve će SIGURNO biti bolje i drugačije.

Bilo da želiš da zaradiš veliki novac, moć, slavu, uspeh, slobodu, nezavisnost, to ti može pomoći, obogatiti i oplemeniti tvoj život, ali ne mora doprineti tvom životu onako kako zamišljaš.

Šta, život mi se neće promeniti ako postanem milioner? Smuvam Adrianu Limu ili Metjua Mekonahija? Postanem generalni direktor velike korporacije? Snimim film u Holivudu?

Ne MORA onako kako OČEKUJEŠ.

jim
Poznajem više milionera. Jedan uživa u životu, ali on je to radio i pre. Možda je imao manje mogućnosti, ali radio je. Drugi je stalno nervozan, neurotičan, svakodnevno u strahu da će izgubiti sav novac, sumnja u sve oko sebe. Takav je bio i pre. Sad je još gori.

Novac kao energija, moć, samo je pojačao ono što oni već jesu.

Poznajem više muškaraca i žena koji su u vezama sa veoma popularnim i poželjnim partnerima. Društvo im zavidi, kreću se među uspešnima i poznatima.

Jedni su i ranije bili u srećnim vezama. Drugi su i ranije bili u vezama ispunjenim fizičkim i psihičkim nasiljem,  iscrpljujućom dramom, burnim raskidima. Nekako su i jedni i drugi našli baš takve partnere i među tim tzv. popularnim ličnostima.

Mnogi fantaziraju o nečemu što treba da im se desi i zauvek ih spasi njihovog dosadnog, besmislenog života. Samo kada bi se TO desilo, ja bih bio/la srećna osoba. To bi promenilo moj život na način na kako ja zamišljam.

Pritisak jeste OGROMAN.

TV, bilbordi, pesme i muzički spotovi, časopisi, filmovi, knjige, kao i ljudi koji “preko noći” postaju Internet senzacije i menjaju svoje živote. Čula su nam bombardovana signalima, prestimulisana. Mašta radi punom parom. Svet je danas prepun mogućnosti. Ima više stvari koje bismo mogli da uradimo nego što je bilo ko pre samo 30 godina mogao i da zamisli.

all
Ostvari sve svoje snove! Radi ono što voliš! Ne budi kukavica, stisni petlju! Svet je tvoj!

Vidiš kako ovaj na Fejsu, gde je sve bio! Vidi ova na Instagramu, šta sve ima!

A ja? Niko i ništa…

O tom pritisku govorim. Jurenje fantazija koje se afirmišu u društvu, medijima i popularnoj kulturi. Pritisak da ostvarimo SVE.

Posledice konzumiranja plitkih i agresivnih informacija iz medija je na primeru Srbije lepo objasnio Eniac. Sa druge strane, pasivno-zavidno posmatranje tuđih uspeha i fantaziranje o njima jednako nas čine nesrećnima.

Šta ako, umesto svih tih fantazija i imitiranja tuđeg uspeha, zapravo želimo nešto drugo? Nešto konkretno, naše, lično.

Možda, umesto da budeš “milioner“ i nalik na takve popularne ličnosti, u stvari želiš da putuješ po svetu i budeš finansijski nezavisna osoba. To možeš i sa mnogo manje od milion… čega god.

Domaći zadatak: Umesto fantazije o milioneru, izračunaj koliko ti novca tačno treba za ono što želiš i nađi način da ga zaradiš. Preporuka: pročitaj knjigu “4 Hour Work Week” od Timothy Ferriss-a, čitaj Istokov blog, čitaj Jovanin tekst o putovanjima za dž, kao i njen blog.

Možda, umesto fantazije da budeš sa celebrity ili nekom “običnom” osobom koja podseća na nekog poznatog, u stvari želiš da ti drugi zavide? Ili je to za tebe slika idealne žene/muškarca?

Domaći zadatak: Nauči više o tome odakle potiču tvoje fantazije o idealnom partneru i koja uverenja o ljubavi imaš koja te koče. Preporuka: pročitaj “Formule ljubavi”, dr Zorana Milivojevića. Ili, za početak, pogledaj njegovo nedavno održano predavanje o emocionalnoj pismenosti.

Možda, umesto fantazije da snimiš film u Holivudu, želiš da dobiješ priznanje za svoj talenat, rad. Možda ti treba priznanje od hiljada ili miliona ljudi da vrediš kao osoba.

Domaći zadatak: Ispitaj odakle potiče tvoja fantazija da će “ljubav” miliona fanova da reši tvoj nedostatak ljubavi prema sebi. Istraži kako da zavoliš sebe.

Uh.

Teške teme, a?

Šta sad, treba da odustanem od svojih fantazija, čitam knjige i da idem kod psihijatra ili kod sveštenika… ma hajde, pali, idem da jedem čokoladu i gledam seriju!

Ako ZAISTA želiš da napraviš pozitivnu promenu – upoznaj sebe. Na to se svodi. Jedino suočavanjem sa sobom i radom na sebi možeš da napraviš promenu kakvu priželjkuješ.

Nijedna fantazija neće promeniti tvoj život kako ti misliš, samo sa lepše strane. Štaviše, za neke tvoje fantazije je dobro da se ne ostvare. Po tebe i ljude koje voliš.

manson

Zato, ako se ne ostvari, ništa ti neće faliti. Biće ti dobro. Zaista.

LEKCIJA 2 – NIŠTA NE PRIHVATAJ LIČNO

KRAĆE OBJAŠNJENJE

Neko te psuje, ignoriše, fizički napadne, zavidi ti… Neko te hvali, diže u nebesa, obožava te, zaljubljuje se u tebe… U obe krajnosti, drugi vide nas kao njihov sopstveni doživljaj nas, a ne objektivno.

Pomogao sam mu/joj da se zaposli, sad me ogovara i smešta. Kako je mogao/la to da mi uradi?

Nije tebi. To je mogao da bude neko drugi. Nije zbog tebe. Kao oni raskidi – nije zbog tebe, zbog mene je. Kliše, ali je istina.

Ne odgovara na poruku. Sigurno me namerno kulira. Možda me vara. Možda tera inat. Igra igre.

A možda je u WC-u, ima dijareju. Možda se ispraznila baterija ili nema signala. Možda pomaže nešto roditeljima. Možda je komšijinog psa udario auto. Možda joj/mu se dopadaš, ali se plaši da to pokaže. Možda joj/mu se i ne dopadaš. U suštini, i to je u redu. Tako kažu obe lekcije.

U svakom slučaju, mnogo je veća verovatnoća da nema veze sa tobom. Ne vrti se svet oko tebe i tvoje nesigurnosti.

DUŽE OBJAŠNJENJE

Postoji spoljašnji svet i postoji unutrašnji svet. Ljude ne vidimo objektivno, već kroz filtere sopstvene percepcije – onako kakvu im VREDNOST pripisujemo. Ti filteri su nastali kroz vaspitanje, odrastanje, obrazovanje i uticaj sredine. Vrednost je, prosto, koliko je neko meni značajna osoba. U bilo kom smislu.

Ako pripisujem vrednost nekoj osobi, ko je odgovoran za pripisivanje te vrednosti?

Ja.

Da li od tog pripisivanja vrednosti zavisi i moja komunikacija sa tom osobom?

Da.

Da li to znači da procenjujem tu osobu i komuniciram sa njom onako kako je ja vidim, onako kakvu vrednost joj JA dodeljujem, a ne onako kakva ona jeste?

Da.

Na kraju, da li bilo šta što uradim prema toj osobi radim zbog te osobe, njoj lično ili zbog sebe? Zato što sam joj takvu vrednost dodelio.

Ne radim njoj lično, nego zbog vrednosti koju sam joj dodelio.

Hajde sada isto to samo iz drugog ugla.

Ukratko, ljudi me posmatraju kroz svoje filtere, dodeljuju mi vrednost i potom, u skladu sa tim, komuniciraju sa mnom.

Dakle, NIŠTA NE RADE NAMA LIČNO, već to rade zbog sebe. Zato što su nam takvu vrednost dodelili i reaguju u skladu sa svojom ličnošću.

Na to kakvu će nam vrednost ljudi dodeliti možemo samo delimično da utičemo. I to je ok.

Veći je problem kako sami sebe vrednujemo. Slika koju imamo o sebi određuje koliko ćemo biti osetljivi na tuđe vrednovanje nas.

Ako smo imali neko traumatično emotivno odbijanje u detinjstvu, gde smo nesvesno zaključili da nas odbijaju jer, eto, ne vredimo kao osoba, sva buduća odbijanja ćemo povezivati sa tim prvim i u njima ćemo tražiti i, po pravilu, nalaziti dokaz da ne vredimo. Da žele da nas prevare, da ne zaslužujemo ljubav. Dakle, potvrđivaćemo svoja uverenja.

krug

Ako imamo lošu sliku o sebi, nečija kritika upućena našem ponašanju, biće shvaćena kao kritika upućena nama kao osobi, celini. Isto tako, nečije odbijanje naše želje shvatićemo kao odbijanje nas kao osobe. To je ono neprevaziđeno dečije ponašanje, kad roditelj odbaci želju deteta da mu kupi čokoladu, a dete plače, jer misli da je roditelj odbacio njega. Tako kod odraslih, nečije odbacivanje ili zavist prema nama pokušaćemo da ublažimo spuštajući svoju vrednost, jer ne možemo da podnesemo da nas neko ne prihvata. Dobri primeri za ovo su oni iz prve lekcije, sa kasom u prodavnici i kafićem/restoranom.

Ako nemamo dobru sliku o sebi ili je ne izgradimo, previše lično ćemo primati gestove ljudi oko nas i stalno ćemo korigovati svoje ponašanje prema njima. Često na svoju štetu.

ŠTA U NOVOJ GODINI?

Nema univerzalnog recepta, ali evo nekoliko ideja koje mogu da pomognu.

Postavljaj značajne ciljeve. Istražuj, pametno rizikuj, uživaj, otkrivaj, uči. Piši svoja razmišljanja, ideje, beleške u neku svesku/dnevnik ili onlajn. Ne moraš i nećeš ostvariti sve onako kako do tančina zamišljaš u svojim fantazijama. Neke fantazije su dobre, neke su loše. Postoje lepe fantazije u kojima i sada uživam, ali radim na tome da ih osvestim, da ih prepoznajem i da im ne budem sluga, već gospodar.

Probleme nam stvaraju fantazije kojih nismo svesni i koje izjednačavamo sa jedinim željenim ishodom.

Kako mnogi od nas imaju dobru zalihu nesvesnih štetnih fantazija, u susretu sa istinom, oslobođenje od istih na početku boli. Ali istina oslobađa, a fantazija samo anestezira.

Svaki put kad razbiješ neku lošu fantaziju, na korak si bliže istini. Prvo osetiš razočaranje i bol, ali za njima sledi osećaj olakšanja i mira. Međutim, ako ne istraješ u samootkrivanju, ubrzo ćeš naći novu fantaziju ili istu u novom obliku.

Vrtećeš tu fantaziju dok te istina opet ne saplete i ne održi lekciju. Onda ćeš probati treću, petu, desetu fantaziju.

Ako se ne suočiš sa sobom, proćiće godine i istrošićeš sve fantazije. Ako i tada odbiješ da se suočiš sa sobom, počećeš da tražiš krivca.

Političari su pokvareni. Muškarci su svinje. Žene su kurve. Balkan je proklet.

Zašto je ovaj svet tako okrutan? Svi uspevaju, samo ja ništa ne vredim i samo se meni ne da. Mrzim ovaj život i ovaj svet!

Tajna, ključ i rešenje su u tebi.

Ta fraza mi se već gadi!

Da. Ali uprkos tome što je prežvakana, zloupotrebljena i isprana – ona je tačna.

Postoje dve vrste ljudi.

Jedni imaju svest o obilju, a drugi imaju svest o oskudici.

Svest o obilju proizilazi iz sistema verovanja da svih neophodnih vrednosti ima dovoljno na ovom svetu. Ljubavi, novca, zdravlja, sreće, itd. Da, može da ih nema, ali to je privremeno, trenutno.

Svest o oskudici proizilazi iz verovanja da tih istih vrednosti nema dovoljno na ovom svetu. Zato takvi ljudi, ako steknu nešto od tih vrednosti, pokušavaju tako grčevito da ih zadrže. Ili, naprotiv, cinično negiraju potrebu za njima, tvrdeći da ih ne žele.

Šta je rešenje?

Okruži se ljudima koji imaju svest o obilju, koji razmišljaju konstruktivno i od kojih možeš nešto da naučiš.

Možda je potpuno oslobođenje od svih iluzija nedostižni ideal, ali ono isto tako NE MORA da se desi. Poenta je testirati svoje pretpostavke, svoja očekivanja, svoje iluzije. Ne izjednačavati se sa njima.

Imaj ciljeve, visoke standarde i stremi ka nečemu boljem, ali nemoj se držati grčevito za ishod, već uživaj u procesu i uči iz njega. Nađi način da preispitaš ograničavajuća uverenja o sebi i, ako treba, poboljšaš sliku o sebi.

Dopusti sebi i drugima izbor, promenu, fleksibilnost, drugačiji pravac. Ne mora da bude kako zamišljaš.

Na kraju će sve biti ok. Na kraju će sve biti dobro.

Budi u toku sa novim blog postovima i ostalim novostima, prijavi se na moj newsletter.

* indicates required



Facebook Comments

53 Comments

  1. Svidja mi tekst, nesto novo i bas lepo predstavljeno. Slazem se sa pravilom br. 1- nista ne mora. Pravilo br. 2 ne funkcionise, sve je licno, svaka poruka upucena drugoj konkretnoj osobi je licna. Ja bih dodala jos jedno-ne vredjati i omalovazavati druge ljude i njihove izbore. Kad ce sledeci tekst? 🙂

  2. Ne bih ti solio so na ranu ali ovo je totalni bullshit….ali svaka cast za pokusaj ;)…inace o ovim temama ne treba mnogo mozgati moze da se ode lako u ofsajd…nadji drugu zanimaciju moj savet :)…ono sto ti pokusavas je da zajebes svoj mozak na nekin nacin da ga prevaris a to ide jako tesko a moze vrlo lako da ti se vrati kao bumerang…tako da predlazem ti da se manes corava posla…to jos niko nije uspeo inace da jeste ne bi te knjige za 7 dana ili u 5 koraka do srece isle ko alave…jedna od najbitnijih stvari je potreba za odusevljenjem nadanjem a ti sa ovim pokisavas i to da ubijes a nekome je mozda samo to i ostalo …inace za sve stvari u zivotu postoji laksi i tezi put ali svi znaju da je tezi obicno ispravniji i donosi vece ispunjenje i zadovoljstvo…tako da eto ti jedno mora za tezi put ako uzmes ne mora i izaberes laksi sve to bude nekako brzo u prevodu nikakvo…tako da neke stvari moraju a naravno neke ne ali nije univerzalno da nista ne mora..to ti je siguran put za brodolom…pozdrav i srecno sa mozganjem 🙂

      • Uopšte nije skotnao, ali tebi Nebojša svaka čast, stvarno odličan tekst. Lepo je sumirano sve kako sam ja počeo da vidim svet u poslednjih 4-5 godina. Ovakav način viđenja sveta oslobađa, olakšava život i poboljšava odnose sa svima u okolini, a najviše sa samim sobom 😀

    • Uvazeni momak, svako ima pravo na svoje misljenje ali je jako ruzno ispoljavati ga i nametati ga drugima na pogrdan nacin koji si izabrao. Ja sam stekla utisak da ti sebe smatras za nekog vrsnog dr mr zivota koji je kao “kompetentni kriticar” ocenio necije razmisljanje sa ” totalni bullshit…,ali svaka cast za pokusaj”. Ne postoji pravilo niti pravi put kojim se dostize spokojstvo i sreca u zivotu, ali mozes “krasti” one dobre stvari koje pokupis tu i tamo (tudjih iskustava i razmiljanja, filmova, blogova poput prisutnog, ali i tih knjiga “5 koraka do srece” itd.) I ako ti se nesto ne svidja ili mislis da nije dobro, ne moras prisvoji ali ne moras ni vredjati jer nismo mi svi isti kalupi na koje se mogu uspesno primenjivati pomenuti. I ovde se ne istice sustina u odbacivanju zelja, potreba i teznji jer nista ne mora, niti treba biti za cim posezemo; poenta je u trazenju nacina da uzivas u putu koji vodi ka tom cilju, a ne samom cilju! Ako uopte razumes sta zelim reci. Ti ne ubijas svoja nadanja kako si spomenuo, ti ovim ubijas stvaranje nepotrebnog “luksuza” zvanog depresija, razocarenje ili dr. koje znaju da cekaju iza ugla ako se isto ne desi na nacin na koji si to pozeleo da se ostvari ili se uopste ne ostvari. Poenta je nauciti da prihvatas!
      PS: smatram da kada te kroz zivot vodi osecaj i kada postupas po instiktivnim nahodjenjima, ne postoji siguran put koji ce te castiti brodolomom ukoliko ti sam ne dopustis oluji slabosti da ga stvori, cak iako je tvoj izbor taj laksi put kome se opires, cak iako na kraju tog puta ne dodje do zeljenih nagrada. Jedan aforizam koji obozavam kaze: Nije bitno koliko je trajalo, bitno je da se desilo! Put je put, bio laksi ili tezi, bitno je da postoji 😉

      • Tako je, Vladimire. 🙂

        Bravo, Minja, ubola si suštinu! Ali ne mora ništa, pa tako ni da se objašnjava nekome ko nije otvoren da proba i prihvati. Možda mu je trenutak sad, možda jednom, možda nikad. Ubeđivanje neće ubrzati ni rešiti stvar. Ne daj se provocirat’. 😉

  3. Fenomenalno napisano. Ovo je kao verzija NLP-a napisana obicnim i razumljivim jezikom :).

  4. Fantastično, juče sam pročitao, danas obnavljam gradivo!

  5. Odlicno Nebojsa, sve se slazem sa tobom, jer se prica apsolutno poklapa sa mojim dosadasnjim zivotnim iskustvima 🙂 Svaka cast i sretno

  6. Sjajno ! Naročito je zanimljiva i vazna lekcija 2 !
    Nadam se da ce sto vise ljudi sa ovog podneblja duhom krenuti…

  7. Ovde piše da ostavim komentar, ali ja sam ostala bez komentara.
    Pa samo da napišem da nemam komentar.
    Svaka čast. Potpisala bih svaku reč.
    Sve najbolje u Novoj godini!

  8. Generalno dobar text, pogadja suštinu, za one koji žele da “čuju”. Mix Bob Proctor-a i njegovih čuvenih paradigmi, čini mi se malo i “4 sporazuma sa samim sobom” i ostalih lajf-kouč gurua, dosta njih se prepliće sa istinama koje si naveo u textu, da ne citiram 😀 Vredno čitanja, ali ako smo samo pročitali da bi pročitali, bez analize naših uverenja (jako z, ovaj nezgodan “posao”), jer bez toga nema ključnih pomaka, izgubili smo vreme, po mom mišljenju. Srećna Nova blogerska godina 😀 Pozdrav 🙂

  9. Ako smem samo da zamerim na prevelikom fontu. Tekst nije dovoljno pregledan. Smanji malo 🙂
    (stvar ukusa svakako)
    Sadrzaj je u redu. Zanimljivo 🙂
    Pozdravac!

  10. Bravo za text.Citajuci komentare lako se moze uyvrditi profil onoga ko je dao svoj komentar.Tuzni likovi uporno traze novu dozu da nahrane svoj tuzni svet a oni drugi prepoznaju vrednosti jer za njima i tragaju.Vrlo jednostavno i vrlo stvarno.Svako svojim komentarom pre svega govori o sebi.
    Jos jednom ,BRAVO za text koji ce pomoci onima koji znaju sta im je cilj i sta zapravo zele .

    Srecno

  11. Веома користан текст, радо ћу га препоручити другима . Чињеница је да се данас људи деле на оне свесне сопствених вредности и оне које те вредности очекују чути од других људи , тих самозваних наставника туђих живота а уистину прозаичних посматрача.
    Човек може потрчати за аутобусом и стићи први, а опет у том трчању може сломити ногу и никад не стићи. Браво за НИШТА НЕ МОРА 🙂 Волео бих да људи почну дубоко дисати, и да сваки удах буде исти, непрекинут трзајем, стресом, лошим мислима, а пут до мира је дуг, и за сваког посебан, а тај се пут и не мора прећи.

  12. Odličan tekst. Samo te molim, ne pravdaj se nikome, idi svojim putem. Ni ja ne čitam sve što se nađe na blogovima ali ne osuđujem. Svako nađe sebe negde…Pozdrav

  13. ” U zivotu ponekad dobijes ono sto zelis, ponekad ono sto ti je potrebno, ali uglavnom dobijes to sto dobijes. ”
    Kad to skapiras, onda je zivot laganica… 🙂

  14. Bio bi dobar REBT terapeut 🙂 Dobar tekst, svaka čast! 🙂

  15. Sjajan tekst. I bez zelje da nekom solim pamet, dragi citaoci bloga – ima hiljadu nacina da se sadrzaj koji je prezentovan drugacije prezentuje ili je vec negde drugacije prikazan. Koji od njih ce nekom biti prihvatljiv, stvar je licnih afiniteta i covekovog emocionalnog i rekla bih trenutnog opstezivotnog STAVA i STANJA. Meni licno sve ovo je vrlo poznato, prihvaceno i praktikujem. Ko ce ovo i da li ikad prihvatiti ne zavisi ni od koga drugog vec od nas samih. I svakako ne znaci da jeste ili nije istina. O tome, takodje, sami odlucujemo.
    Nebojsa, svako dobro i samo napred !

  16. Apsolutno se slazem sa ovim sto sam procitala, narocito sa nazovi “NISTA NE MORA” stavom, takodje, bih dodala da mislim da je znatno konstuktivnije i zdravije imati ja “ZELIM” stav.. Ali ono sto svi na kraju znamo i kapiramo i cega smo svesni nije lako sprovesti u praksi i zivotu, nekako jedno je znati nesto, ali je znatno teze kontrolisati emocije, emocije nisu deo svesnog, one su uglavnom automatski ( podsvesni) odgovori na razlicite stimuluse iz sredine koja nas okrzuje ili nas samih. Tako da ako ti i dalje znas da tvoj cilj NE MORA da bude ostvaren, jer na kraju krajeva, nisi ti jedini odgovoran za ispunjenje istog, kako onda kontrolisati strah od toga da cilj nece biti ispunjen ili jos gore razocarenje u slucaju neispunjenja? A taj strah je cesto velika kocnica i veliki izvor problema.. Svako od nas imalo razuman moze da nauci neke zivotne istine ili iz svog iskustva ili od drugih, ali pitanje pravo je kako te istine sprovesti u praksi na sebi samima.

    • Postepeno, korak po korak, upoznajući sebe. Treba osvestiti one delove sebe kojih nismo svesni. Dokle god ih nismo svesni, ti delovi kontrolišu naše ponašanje.

  17. Uz duzno postovanje, druze, ali ti nisi zanimljiv.
    Talenta – malo, harizme i humora – nimalo. Moja slika crnog kvadrata na Facebook-u ima vise “lajkova” i paznje od svih tvojih wanna-be-interesting pokusaja, a meni fb nije ni posao, ni reklama.
    Nista licno.

      • Vidis, o tome se radi. Nisam ni ocekivao drugaciji odgovor od ovog uz neizostavni fake smajli.
        Da bi delio lekcije, moras i da ih usvajas, a ti to ne radis. Da bi bio javna licnost, moras da trpis kritiku, a ne da se razracunavas. Zato ti nisi javna licnost.
        I zato (u kombinaciji sa vec pomenutim nedostacima) neces ni biti. Tu nije potreban trud. Ili jesi, ili nisi. Ili imas to nesto ili ne. Nemam ni ja, ne brini.
        Zelim ti vise od tih 20-30 lajkova koje imas (i to za uspesnije postove).
        Pozdrav i zbogom.

        Uz duzno postovanje, druze, ali ti nisi zanimljiv.
        Talenta – malo, harizme i humora – nimalo. Moja slika crnog kvadrata na Facebook-u ima vise “lajkova” i paznje od svih tvojih wanna-be-interesting pokusaja, a meni fb nije ni posao, ni reklama.
        Nista licno.

  18. Jako dobar tekst. Reč MORATI u mom rečniku ne postoji. Sve si lepo objasnio 🙂 dok sam bila u MORANJU bilo je jako teško. A MORAM je u suštini duboko povezano i sa drugom lekcijom. JA MORAM… 🙂 Ako oduzmem bitnost tom Ja – nema ni moranja. Od sad te pratim. 🙂

Submit a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.