Igra pogleda i osmeha ili kako sam postao manijak iz gradskog prevoza

Scroll this
Tih dana bilo je tmurno. Kiša. Tog dana bilo je tmurno. Kiša. Vraćao sam se sa posla. Srećom, stala je kiša. Ušao sam u gradski prevoz. Neopisiva gužva. Ugledao sam nju kako sedi na nekoliko metara od mesta gde sam stajao. Lepa devojka. Elegantno obučena. Imala je šešir.

Prvi susret pogledima nije obećavao. Naprotiv. Njen izraz lica govorio je “jao, kako je sve dosadno” ili “ovde nešto smrdi”. To je automatski znalo da mi ubije svako interesovanje.

Greška.

Drugi susret pogledima je trajao. I trajao. Pet sekundi. Možda i više. Njen izraz se promenio.

Osmehnula se. I ja sam se osmehnuo.

Onda smo skrenuli poglede, gotovo istovremeno.

Uzeo sam telefon, jer sam hteo da otvorim nešto. Neku aplikaciju. Ne, da vidim slike. Ne, poruke. Ne sećam se. Zapravo, ništa od toga nisam hteo da vidim. To je ionako bila samo stara i štetna navika koju sam delio sa hiljadama drugih ljudi, koji odmah po dolasku na stanicu, stajanju u neki red ili ulasku u prevoz, odmah vade telefone i beže od života koji ih okružuje i koji teče tada i tu.

Dok sam tako sumanuto palcem trljao to parče plastike i stakla, taj naš kontakt sa virtualnim svetom našim nasušnim, osetio sam njen pogled na sebi.

Izazivao me je. Ali je nisam odmah pogledao.

Prošlo je par trenutaka. Pogledao sam je.

Gledala je kroz prozor.

Opet sam uzeo telefon. Baš da vidim šta ima na Fejsu. Aha, evo je ikonica, samo da kliknem.

Ipak ne.

Isključio sam telefon.

Uputio sam pogled ka njoj. Pogledi su nam se sreli.

Gledanje nekoliko sekundi. Osmesi. Malo se postidela i pogledala u stranu. I ja sam pogledao kroz prozor, kao, vidi, vidi kako su sredili ovu zgradu… sa sve osmehom koji se nije skidao.

Polako je ustala sa sedišta i došla do vrata. Očigledno, spremala se da izađe.

Stajali smo jedno pored drugog, držeći se za istu šipku. Najbliže do sad.

Pogledali smo se. Najozareniji osmesi do sada. Opet, uz onu jednu malu dozu stida i zadrške koju zahteva takvo okruženje.

Autobus je stao. Krenula je da izlazi.

Igra pogleda i osmeha je završena, golube. Zauvek. Šta ćeš sad?

Da li da siđem?

U nekoliko sekundi prošlo mi je kroz glavu 297 misli.

„Nikada nisam prišao nepoznatoj devojci iz busa. Ko to još radi? Zna se gde se prilazi nepoznatim devojkama, u kafiću i klubu. Nije moja stanica, moraću posle opet da čekam autobus. Napolju je hladno. A i nešto me lomi ovih dana, neka prehlada, virus, nisam baš raspoložen. I gladan sam. Jedva čekam da stignem kući. I jedva sam ustao jutros, obukao sam ovaj džemper navrat nanos, a nije baš neki. Oznojao sam se ispod pazuha. Zarastao sam, ova brada je postala neuredna. Možda pomisli da sam manijak. Novine su poslednjih godina pune priča o takvih tipovima. Onim što napadaju, siluju, zlostavljaju…“

BAM!

Lupio sam sebi jednu mentalnu šamarčinu, tek toliko da se trgnem iz ove (samo)hipnoze.

Izašao sam.

„Izvini!“

Lagano se okrenula. Imala je blagi osmeh. Pa malo veći osmeh. Pa mnogo veći osmeh.

„Ćao…”, izustio sam konačno.

„Ćao…”, uzvrati ona.

Pričali smo par minuta. Pozitivan utisak. Bila je da se vidi sa drugaricom posle posla. Reči su odnekud same dolazile. Dao sam joj kompliment. Dobio sam kompliment. Ne sećam se celog razgovora ili neću da napišem. Nešto od ta dva. Pre ovo drugo. Zato što nije važno.

Opraštamo se. Pitam je da se vidimo. Kaže, može. Zapisuje broj, pita kako da me zapiše. Na kraju samo ime. Memoriše.

Dok me zove, nastavljamo da pričamo. Nailazi bus. Prekida poziv. Pozdravljamo se.

Vidim da mi nije ostao poziv u telefonu. Nemam njen broj. Ona ima moj broj. Na njoj je.

Ne mora ništa da se desi. Ona je simbol. Ovo veče je simbol. Moguće je.

U Srbiji. U Beogradu. Moguće je.

Upozorenje:

Drage žene, čuvajte se. Opreznost je veoma važna, jer postoje poremećeni muškarci na slobodi. Ne budite naivne, ali ne budite ni apsolutno preplašene i zatvorene.

Dragi muškarci, pokrenite se. Hrabrost je veoma važna, jer postoje normalne devojke na slobodi. Ne budite preplašeni i zatvoreni, ali ni nadmeni ni napadni.

Dragi ljudi, gledajte druge ljude u oči i smešite se. Komunicirajte ako to poželite. Nikad se ne zna.

Inspirisano statusom sa Fejsbuka.

Budi u toku sa novim blog postovima i ostalim novostima, prijavi se na moj newsletter.

* indicates required



Facebook Comments

8 Comments

  1. moj dečko i ja se 2 godine tako gledali i smeškali u autobusima.. dok ga nisam ustalkovala na fejsu 🙂
    držimo vam fige!

  2. Раније сам годинама прилазио девојкама у београдским бусевима. Већина девојака мисли да смо манијаци али им годи да попричају и чују комплименте. Мој телефон су углавном узимале али звало ме мање од 1% њих којима сам дао визит картицу а дао сам им за око 10-так година најмање њима 500. Схватио сам да ми момци који се возимо бусевима нисмо занимљиви девојкама јер им то говори да немамо ауто, значи немамо чиме да је возимо, довозимо, одвозимо, возамо, итд. Овде си ми дао идеју да сиђем на станици где она сиђе јер сам то ретко кад радио и тек тада још си сумњивији да си манијак, мада може да упали, све је могуће. Ја сам им се удварао (мувао их) у бусу, распричам се са њима ако оне дају знаке да хоће, некад путници слушају, али био сам љубазан, а ако она одбије разговор или се мргоди ја се културно повучем. Данас свака друга у бусу буљи у свој мобилни телефон и куца на њему. Пре је било лакше јер им је било досадно без мобилних па јој ти попуниш време док се вози да се забави мало и после хвали другарицама, а сада баш мораш да имаш бољу причу да јој привучеш пажњу више од њеног мобилног. И главни савет је да ти тражиш број од девојке јер ако само даш свој углавном ће га записати али мала вероватноћа да ће те звати. И кад сиђеш на њеној станици покушај да што дуже причаш и одведеш је на пиће или закажеш следећи сусрет и тражиш јој линк њеног профила на Фејсбуку јер већина ће много лакше да ти дају свој Фејс него број телефона. Итд. Итд. Могу књигу да напишем о прилажењу девојкама на свим местима (бус, дискотеке, кафићи, станице буса, улица, упознавање преко огласа у новинама, на радију, ТВ, на интернету, итд.) из свог искуства или дајем савете. Ради оно што осећаш, грубих правила нема, свака девојка је прича и књига за себе, треба да је схватиш, прочиташ, да јој читаш мисли и читаш између редова тј. њених речи, не само шта каже него како каже и покрете лица и тела и глас да јој читаш.
    Ко хоће може да ме контактира преко Фејса на https://www.facebook.com/vladimir.jankovic.vlada или на мејл vjbgdser@eunet.rs

    • Eto, Vladimire, ako tebi nađemo curu preko ovog komentara, da častiš. Bar jednu mesečnu Bus Plus kartu. 😉 Poenta ove priče je da normalno upoznavanje može da se desi bilo gde, čak i u busu. Ne volim izraz zavođenje/muvanje, jer to zvuči kao da neko nekoga pokušava da zavrne i iskoristi. Kao, ne vredim dovoljno, pa moram na neku foru da je zavedem. Ljudi treba da prilaze jedni drugima i komuniciraju gde god mogu i žele. Naravno, ako ih ta osoba inspiriše. Ako ne, uzalud su i povoljne okolnosti.

Submit a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.